Rezbari se metal! Ovo je primjer nekog majstora, a niže je moj broš koji je još malo pa gotov! Motiv me progoni već godinama, ženska glava sa smirenim izrazom lica iz koje raste kosa-krošnja. Tradicionalna tehnika kojom rezbarimo se zove "kebori".
Ide se na Kikagaku Moyo! Kikagaku Moyo je japanski bend koji je svirao u Močvari u lipnju prošle godine i Mario Marić me je zvao da ih idemo vidjeti. Sjećam se da sam kupovala kartu u Rockmarku u Berislavićevoj po najvećem pljusku i onda trčala do bankomata zajedno s curom koju sam upoznala u dućanu i koja isto nije imala gotovine. Prodavač nam je rekao da nismo ni prve ni zadnje koje ne znamo kako se bend zove, svi dolaze i traže kartu "za one Japance". Uglavnom, koncert je bio genijalan i, osim što sam im na kraju zapamtila ime, rekla sam si da ću ih ići vidjeti u Tokiju. I evo me!!!
Svirali su u sklopu festivala s još tri benda. Ja sam svoju kartu izgubila u bespućima sobe s obzirom da se sve u Japanu kupuje bar mjesec i pol unaprijed, a ja tako ne funkcioniram. Ipak me neki instinkt bio nagnao da sačuvam račun i, vjerovali ili ne, pustili su me!!! Vjera da u Japanu ne mora biti sve po pravilima vratila mi se i baš sam bila sretna zbog toga.
Koncert je bio orgazmičko-planetarni, ne znam kad me zadnji put nešto tako odnijelo u svemir, vrištala sam od užitka. Razvalili su. Tu je Fuov
video pa poslušajte! Upoznali smo ih poslije koncerta i slikali smo se. Malo sam se zaljubila u bubnjara (na prvoj slici odmah do mene), uh. :) Na koncertu sam čak srela jednog dečka s kojim sam pekla roštilj na krovu onog kluba prije dva mjeseca - počela sam sretati poznate ljude po Tokiju, ha! Predivni Fu mi je pak kupio torbu s coverom od albuma i zahvaljivao mi se što sam ga zvala jer dugo tako nešto nije čuo. Mislim da nismo jedini koji smo bili izvan sebe. Na kraju smo preskakali nekakve ograde i spustili se protupožarnim stepenicama jer je koncert bio na 7. katu, a lift je bio jedan jedini. Avantura!
Proslavili smo u restoranu "Genki Sushi" gdje se hrana naručuje na tabletima i onda ovim trakama na tri kata doputuje do tvog mjesta. I to dosta velikom brzinom, valjda kako ti je drugi koji sjede prije tebe ne bi maznuli. Ludilo.
Ide se na izložbe! Napokon sam uhvatila vremena da odem po muzejima jer osim Ghiblija još nisam bila ni na jednoj. Dogovorila sam se s Tadashijem kojeg sam upoznala na nekom Couchsurfing partyju pa smo otišli do Shibuye u Dieselovu galeriju gdje je bila izložba japanskog crtača i dizajnera Tadanori Yokooa i u poznati Watari muzej s retrospektivom Nam June Paika. Paik je surađivao s Josephom Beuysom pa sam vidjela performans gdje prvi svira na klaviru, a drugi glumi glasanje kojota - divno! <3 Pa smo se malo kojotski razgovarali poslije dok smo jeli soba-rezance, a Tadashi ih je, ko pravi Japanac, srkao, a ne žvakao.
I na predstave!!! Irma i ja smo bile na predstavi Wide Eye Theatre, zvala se "Faerie Tale". Tip predstave je "promenadni", što znači da nema granica između publike i glumaca, već smo svi zajedno i pratimo glumce dok se kreću po prostorijama pa smo i sami dio predstave (plešemo, jedemo kolače, postavljamo biljke, kamenujemo optuženog itd.). Bilo je sjajno, genijalan koncept!!!
Druga predstava na koju me Irma odvela je Noh teatar, tradicionalni tip japanskog kazališta u kojem je sve vrlo usporeno, ali su maske i kostimi predivni! Irma je ponijela dalekozor kako bi vidjela detalje kostima i scene. Nismo smjeli slikati za vrijeme predstave pa smo se naslikavale poslije.
I tak. Dok nema umjetnosti, nije dobro, dok je ima, dobro je! <3
