Cijeli semestar...

...je prošao bez ijednog posta.

Žao mi je, žao. :)

Više je razloga za to, od "nagomilanog gradiva", prelaska na Fb do raznih životnih zaskočica koje su me okupirale i nekako bacile u antiturističko-putopisni mood. Uglavnom, zaljubila sam se, ali ne baš sretno, pa mi je to pojelo dosta vremena ovog čudnovatog i pomalo nerealnog studentskog života.

Semestar je proletio, uspješno sam završila i 2. stupanj japanskog, makar sam mogla to puno bolje i temeljitije, ali što je tu je. Napokon nisam više potpuno izgubljena u prijevodu, mogu se sporazumjeti i sve više razumijem. Čitanje je još uvijek teško, ali to je dugotrajan i mukotrpan proces. Ali ne predajem se, motivacija je još uvijek tu, u biti sve veća i veća je (ne volim početke učenja jezika, uh što ih ne volim).

Došla mi je seka. Vjerojatno prva i jedina, ali vrijedi za sto. Bilo nam je divno, dva tjedna čiste ljubavi i turizma. Posjetile smo Kyoto (prekrasan!), Naru, Osaku i Hakone, išle na karaoke, u kazalište, u onsen (toplice), nosile kimono, jele ramen i sushi, spavale u tradicionalnoj japanskoj kući, vidjele Fuji, vozile bicikl, jele sumporna jaja, gledale trešnje i pričale s robotima. I s ljudima. :) Upoznala sam ju sa svima, došla je i na open mic večer, na tulum u dom i bilo je apsolutno divno imati pored sebe takvu bezuvjetnu podršku i otkrivati Japan kroz njene (svježe) oči.

Otišlo je 14 ljudi iz doma i došlo 7, 8 novih pa se i energija promijenila. Počeli smo se više družiti, igrati badminton i ping pong, zajedno gledati filmove, pokosili smo travu i imali roštilj, uglavnom nalet pozitive nakon dosta teške i meni čudne energije od prošlog semestra. 

Najveća promjena koja se dogodila je da smo sasvim spontano osnovali veliki domski bend i da već cijeli semestar barem jednom tjedno sviramo u predvorju, a imali smo već i dva nastupa izvan doma. Sve je počelo tako da sam se prijavila da na izletu organiziranom od faksa budem u "world music" radnoj skupini koja je bila zadužena da zadnji dan pred svima izvede nekoliko pjesama ili plesova. Profesori su me nekako uvukli u to jer su znali da sviram ukulele, ali nikad još nisam svirala pred kolegama i nije mi baš bilo svejedno. Ohrabrila me činjenica da je i Mate tamo i dogovorili smo se da ćemo izvesti nešto zajedno. Mate je inače sada već bivši stanovnik kaikana (mog doma), ali i dalje dolazi ovdje svaki dan da u predvorju vježba tradicionalne japanske instrumente shamisen i koto jer doma ne može. Uz to je glazbeni genije i svira još sto instrumenata te je čista pozitiva pa ga zovemo i "dobri duh doma". Uglavnom, za  tu priliku smo uvježbali "Ljubav se ne trži" koja je postala apsolutni hit unutar i van sveučilišta. :) Tu smo se nekako Mate i ja prepoznali i odlučili svirati češće, a onda nam se sasvim slučajno pridružila i Haruna na klarinetu te smo nas troje osnovali "Strawngberries" iliti "Snažne jagode" (koje upravo imaju krizu identiteta zbog nemogućeg spellinga) koje su pak s vremenom narasle u bend od 7 (više ili manje stalnih) članova! S tendencijom rasta.

Osim toga, postala sam "sensei", također sasvim slučajno. S obzirom da sam dosad potaknula barem 4 ljudi (za koje znam) da kupe ili počnu svirati ukulele, jedna od njih, moja prijateljica May, odvela me na neki havajski party gdje je svima rekla da sam ja njena učiteljica. Tu su se našla još dva dečka početnika i dogovorili smo se da ću ih podučavati osnovama sviranja. Našli smo se zasad nekih tri puta i već smo nastupali, što ih je dodatno motiviralo. Pa sad kao imamo bend. I zovemo se "The Mess" jer smo još uvijek loši. Ili, kako bi Andres rekao "Marina's room", s obzirom da mi je i japanska soba, isto kao i sve hrvatske dosad, čisti "mess". Mala digresija: trenutno su mi u sobi koto, shamisen, bas gitara, gitara, ukulele, flauta, irska frula, kalimba, kazoo i jaje/jagoda/shaker (ne znam kako se to zove), pa nije ni čudno. :D

S trećim bendom, "Romina" (Rob & Marina) nastupala sam na open mic-u u Gari Gariju još nekoliko puta. Jedanput smo imali cijeli performans s plastičnim žoharima i kožnim jaknama. Dobili smo pohvale od organizatorice i kantautorice Sorche da smo sve bolji i bolji. ;)

I tu je moj orkestar, "Ukulele Afternoon". Osjećam da sam napravila veliki napredak, sve bolje sviram i bolje se osjećam na pozornici. Imali smo važan nastup na velikom Ukulele picnic-u gdje su mi dali da pjevam solo jedan dio pjesme "Paris Canaille" na francuskom. To je bilo super. Prošli tjedan smo nastupali na plaži nekih 2 sata od Tokya, zajedno sa Strawngberries-ima. Šef orkestra Oda-san je inače pravi duhovni otac, zove me na sva moguća događanja pa smo na jednom open mic eventu u njegovom baru imali dvostruki set "Marina i prijatelji" (Romina i Strawngberries). Također mi je ponudio da mu povremeno pomognem za šankom, s obzirom da nemam novaca za sve što želim, a život u Tokyu je skuuup. Pa i jesam, već tri puta. Posao je težak (nisam imala pojma koliko!), ali mogu besplatno slušati koncerte, dobijem najfiniju večeru ikad i zaradim si nešto. On je inače super šef i podučava me kako se kaže gorki krastavac ili korijander na japanskom dok ih sjecka za nečiji tanjur.

Jako me ispunjava ta glazba, jako, jako, jako.

Puno sam i trčala i bila sam par puta na jogi i pole dance-u. Ovo potonje, za čim žudim otkad sam stigla, ispostavilo se kao preskup i pomalo opasan sport. Nabila sam se u rebra dok sam izvodila neku osnovnu inverziju, što me primoralo da se mjesec dana ne bavim nikakvim sportom, a što me pak izludilo na psihičkoj razini. Ali evo, prošlo je, bolje sam, ovo prevruće i prevlažno ljeto (klima mi je upaljena 24 sata dnevno, a ja mrzim klimu) se bliži kraju pa ću uskoro moći opet na dvostruki krug oko faksa (6km).

I putovanja... Osim 9-dnevnog Tibeta i Kine, imala sam još dva prekrasna trodnevna izleta po Japanu i ne znam koje mi je bilo divnije. U Usami (2.5 sata južno od Tokya) me pozvala Caroline koju sam upoznala na Sorchinom rođendanu i srela još jednom u Gari Gariju. Rekla mi je da ide na put po Europi i da ima stan doslovno na plaži te ako hoću doći i biti tamo besplatno, da sam dobrodošla. To mi je bilo dovoljno. Nazvala sam May i Fua, oni su bili za, i imali smo tri prekrasna dana kupanja, lubenica, ukulele sviranja, pive na plaži, trčanja, izležavanja i raspravljanja o smislu života. Drugi dan nam se pridružila i jedna luda Australka koja je krenula pješke od mora do vrha Fujija (50km), ali je dobila žešće žuljeve pa je morala odustati. S obzirom da sam ja trebala ići s njom, pozvala sam je da dođe k nama, dala joj svoj ekstra kupaći i bilo nam je super. :) 

Drugo putovanje je bilo s Matom i Andresom kod Matine cure i njene obitelji u Toyamu (6 sati busom na suprotnu obalu Japana, sjeverozapadno). Tamo smo se žešće odmarali, svirali, išli na trodnevni matsuri (tradicionalni festival), gledali vatromet, kupali se u onsenu, vozili vlakićem po planinama, jeli sve moguće specijalitete iz regije, spavali u tradicionalnoj kući na tatamijima i futonima, itd. Njeni roditelji su bili toliko predivni prema nama da su nam između svog čašćenja i tovljenja na razini onoga u Dubravicama, odlučili platiti kartu za brzi vlak nazad, a sve kako bismo mogli ostati malo duže i kako se ne bismo patili 6 sati u autobusu. Karte su inače platili oko 1,600kn, što nije malo novaca ni za Japance. Uglavnom, naučila sam kako se kaže "ne postoji način kako bih vam se zahvalila, hvala, hvala, hvala". :)

Tibet zahtijeva posebno vrijeme pisanja i pripreme pa ću to ostaviti za neki sljedeći put.

Polako se bliži zadnja trećina vremena u Japanu, tko zna što će mi to donijeti, nadam se manje drame, a više muzike! 

Grlim vas!

M.