Odbor za spremanje, praćenje, zagrljaje, vraćanje u auto po zaboravljenu špagu, posuđivanje kemijske za pisanje japanske adrese na kofer u zadnji čas, promišljanje smisla i besmisla, banka, bezuvjetna ljubav i srca puna tugosreće...
Pleso. Avantura počinje.
Frankfurt, aerodrom. Tri sata čekanja u sterilnom ne-prostoru. Iz biznis loungea izlaze Hugh Grantovi i zgodne Britanke. Pričaju iritantnim britanskim naglaskom i hodaju imperijalistički. Vrijeme mog leta se približava, struktura ljudi se mijenja, sve postaje tiše i smirenije. Japanci - Britanci 1:0.
Japan Airlines. Približavamo se Tokiju. Mali TV pokazuje gdje si, daje osnovne informacije o gradovima nad kojima letiš, daje izbor mangi, albuma i filmova. Škicnula sam novog japanskog Godzillu (katastrofa, u nekim scenama se jednostavno ne miče!) i na kraju pogledala Wolf children (Ookami Kodomo no Ame to Yuki). Simpa, ali ništa posebno.
Jedna od prvih riječi koje sam naučila je "orora". Najavili su je na razglasu i začas se pola aviona ustalo i zalijepilo za prozore. Ništa nisam razumjela i pitala sam je li to "horor", mislila sam da gori krilo ili da se vide eksplozije u Sibiru (paničarka? ma ne...) Da, kaže susjed Japanac, "orora". Trebao mi je trenutak da shvatim da se dešava nešto pozitivno i još jedan dodatni da shvatim da je orora zapravo aurora borealis. Nije se nažalost vidjela u punom sjaju, izgledala je više poput bijelih oblaka, odnosno maglice. Ali opet, vidjela sam ju! Oduševljenje ljudi oko mene me nije ništa manje fasciniralo. Kažu da Japanci imaju poseban odnos prema prirodi i da se jednako dive polarnoj svjetlosti kao i paukovoj mreži (u jednu ogromnu sam se neki dan upetljala u dvorištu studentskog doma i jedva ispetljala van). Sve u svemu, plus za Japance i živjela orora!
Vožnja Japan Airlinesom je i bez polarne svjetlosti bila zanimljiva. Najprije sam se preznojila još dok nismo poletili jer u wc-u nisam znala pustiti vodu niti pronaći smeće, a red ljudi je čekao (epilog: nosila smeće u torbi sve do Japana, a voda se na kraju pustila sama), a onda je krenula večera. Najprije se dijele nekakve iskuhane krpice za dezinfekciju ruku koje izgledaju kao rezanci (dijele ih velikom štipaljkom i vruće su, pa ih moraš jedno vrijeme prebacivati iz ruke u ruku). I onda nakon toga šest ili sedam tanjurića nečeg finog što se jede s nečim finim! Sad, nije meni problem sve to jesti, ali da ne napravim skandal, probala sam škicati Japanca pored sebe, no on ko za vraga naručio pileći menu umjeto telećeg. Ovaj s druge strane je bio iz Dominikanske republike i nije imao pojma kao ni ja pa smo se samo nasmijali jedno drugom. Odlučila sam pratiti intuiciju i ići svojim redoslijedom te sam se najela ko grof usput se špricajući rezancima koji su u više navrata padali natrag u juhu. Stjuard mi je onda htio naliti kavu u šalicu u koju sam, ne znajući, prelila miso juhu, ali što sad. Dobila na kraju i juhu i kavu iz nove šalice, bitte schön!
Ovo je business klasa. Izgleda high tech, ali i ne baš puno udobnije. Mislim da je jedina prednost što dobiješ šlape. A možda samo želim u to vjerovati jer sam ja bila u repu aviona i bez šlapa.
I eto me, stigla!!! Poprilično nadrealno iskustvo (ni sad, nakon skoro tri tjedna, još ne vjerujem gdje sam). Ako nekog zanima tip aviona, evo ga, ono što ja mogu reći je da je bio velik. :)
Pilot iz kokpita maše djevojčici. Srećica!!!
Yokoso! Ludilooo!
Ovo sam prvo kupila na automatu, ne baš najfiniji zeleni čaj. Ali dobro je došao jer je vlaga u zraku nevjerojatna.
I prvo ukazanje grada iz autobusa...
Koje li sve tajne kriješ i zašto si me zvao k sebi?!!
Nema komentara:
Objavi komentar