Prvi koraci

Vedrana me dočekala na Tokyo station, kupila mi kartu za prijevoz i bananu. Vedrana je tu od prošle godine i krasna je, da ne kažem prepuna korisnih informacija i spremnosti za pomoć.

Prvi susret s japanskom ambalažom. SVE im je zamotano u celofan pa i kad kupite paketić žvaka, svaka je posebno umotana u aluminijsku foliju! Čips im je ko babuška, ima tri sloja dok se dođe do čipsa (na svu sreću, nije svaki umotan posebno).  

Stigla sam na odredište! Dom je jedini dom u kampusu, do faksa je 15 minuta hoda i 5 minuta biciklom. Dočekala nas je kućepaziteljica i prošlogodišnji stanovnici, a prva tema susreta bila je: otpad. Japanci naime sve razvrstavaju i odlaganje otpada se na prvu čini kao nemoguća misija, Na ulici nema koševa za smeće. Svatko se brine za svoj otpad i odlaže ga u posebne kontejnere (plastične boce, konzerve, staklene boce, stara odjeća itd.) te u posebne žute i plave vrećice za plastiku i papir. Vrećice se kupuju posebno i nisu nimalo jeftine (400 yena, dakle oko 28kn za paket od tri vrećice). Pa ti vidi. Glomazni otpad također se posebno plaća pa second hand tržište cvjeta.
Prvih dana sam sve vukla sa sobom pa i od očaja razmišljala da po noći iskopam rupu u dvorištu i sve zatrpam, no s vremenom sam se naviknula i sad sam itekako svjesna što i kako bacam. U biti prekrasan odnos prema otpadu, no možda da toliko ne pakiraju ne bi bilo ni toliko otpada. Japanska logika. <3

I kreće birokracija. Formulari, formulari, formulari. Uredi im ne izgledaju baš high tech, niti su brzi i efikasni. Tu je krenula bitka izgubljenosti u prijevodu koja će još dugo trajati. Danas je za ručkom jedan Kolumbijac to lijepo ilustrirao: mi smo ovdje poput djece, ništa ne možemo obaviti sami. I neće biti ništa bolje ni za mjesec dana niti pola godine. 

O japanskoj preciznosti da ni ne pričam. Vincent (iz Malavija) je na prijavi za bankovni račun par puta podebljao slova, zabrljao svoje ime na katakani (japanskom pismu) i jednim slovom prešao crtu. Prijava mu je na kraju bila crvena ko najgori školski test jer je svaku pogrešku morao prekrižiti, ispraviti i udariti crveni žig. Ipak, lakše je u četvero pa mi je taj posjet banci bio vjerojatno najveseliji posjet banci u životu. Bez Momoko i Tomoye (naših japanskih kolega) bismo vjerojatno još danas bili tamo.

E da, i ovo je moj bankovni račun kod Mitsubishi banke. Disney dizajn. Šilju nemam na kartici, samo na knjižici i moram priznati da nisam baš zadovoljna jer sam ih izričito pitala ima li Šilje. Valjda me nisu razumjeli, već sam se naviknula na to. 

Ali imam Disney karticu, a-ha!

Inače, dobili smo žigove s vlastitim imenom na japanskom pismu katakani. Pri svakom službenom dokumentu na potpis ili umjesto potpisa stavlja se i osobni žig da bi se dodatno potvrdila autentičnost. Fora, imam svoj žig! Nemam sliku, ali ovo je moje ime na katakani: シシャク マリナ

Prva hranjenja u internacionalnoj atmosferi (Malawi, Indonezija, Koreja, Gabon, Japan i Hrvatska). Iju-ju!

Udon su rezanci koji se jedu u juhi i mogu biti sa svačim. Ovi su bili s wakamama i tko zna s čime još. Ovo desno je neka riba, nisam skužila koja. Mislila sam da sam savladala jedenje štapićima, ali rezance još dugo neću, stvarno su opaki kad skliznu i pljusnu u juhu...

Ne odustajem od ideje farbanja, ali polako... :)

Picasso je dućan s jeftinijim stvarima, iako postoji i Daiso, gdje sve košta 100 yena (oko 7kn) i ima bolji izbor za jeftiniju cijenu. Roba je japanska i dobre je kvalitete.

Znači, cijeli jedan odjel Picassa je odjekivao od ove reklame. Neka psihodelična pjesmica i puna polica Gossa. Tek sam danas, kad sam ih opet vidjela u potpuno normalnom dućanu, skužila čemu to služi. To je čupač dlaka u nosu! Neću više o tome, ali eto da dobijete ideju što Japancima stoji na polici pored aftershave-ova i brijaćih aparata. Tek naknadno shvaćam da je Gosso bio krasan uvod u svu silu ludih i beskorisnih ili malo korisnih proizvoda koje ću imati čast upoznati već sutradan...