Cijeli semestar...

...je prošao bez ijednog posta.

Žao mi je, žao. :)

Više je razloga za to, od "nagomilanog gradiva", prelaska na Fb do raznih životnih zaskočica koje su me okupirale i nekako bacile u antiturističko-putopisni mood. Uglavnom, zaljubila sam se, ali ne baš sretno, pa mi je to pojelo dosta vremena ovog čudnovatog i pomalo nerealnog studentskog života.

Semestar je proletio, uspješno sam završila i 2. stupanj japanskog, makar sam mogla to puno bolje i temeljitije, ali što je tu je. Napokon nisam više potpuno izgubljena u prijevodu, mogu se sporazumjeti i sve više razumijem. Čitanje je još uvijek teško, ali to je dugotrajan i mukotrpan proces. Ali ne predajem se, motivacija je još uvijek tu, u biti sve veća i veća je (ne volim početke učenja jezika, uh što ih ne volim).

Došla mi je seka. Vjerojatno prva i jedina, ali vrijedi za sto. Bilo nam je divno, dva tjedna čiste ljubavi i turizma. Posjetile smo Kyoto (prekrasan!), Naru, Osaku i Hakone, išle na karaoke, u kazalište, u onsen (toplice), nosile kimono, jele ramen i sushi, spavale u tradicionalnoj japanskoj kući, vidjele Fuji, vozile bicikl, jele sumporna jaja, gledale trešnje i pričale s robotima. I s ljudima. :) Upoznala sam ju sa svima, došla je i na open mic večer, na tulum u dom i bilo je apsolutno divno imati pored sebe takvu bezuvjetnu podršku i otkrivati Japan kroz njene (svježe) oči.

Otišlo je 14 ljudi iz doma i došlo 7, 8 novih pa se i energija promijenila. Počeli smo se više družiti, igrati badminton i ping pong, zajedno gledati filmove, pokosili smo travu i imali roštilj, uglavnom nalet pozitive nakon dosta teške i meni čudne energije od prošlog semestra. 

Najveća promjena koja se dogodila je da smo sasvim spontano osnovali veliki domski bend i da već cijeli semestar barem jednom tjedno sviramo u predvorju, a imali smo već i dva nastupa izvan doma. Sve je počelo tako da sam se prijavila da na izletu organiziranom od faksa budem u "world music" radnoj skupini koja je bila zadužena da zadnji dan pred svima izvede nekoliko pjesama ili plesova. Profesori su me nekako uvukli u to jer su znali da sviram ukulele, ali nikad još nisam svirala pred kolegama i nije mi baš bilo svejedno. Ohrabrila me činjenica da je i Mate tamo i dogovorili smo se da ćemo izvesti nešto zajedno. Mate je inače sada već bivši stanovnik kaikana (mog doma), ali i dalje dolazi ovdje svaki dan da u predvorju vježba tradicionalne japanske instrumente shamisen i koto jer doma ne može. Uz to je glazbeni genije i svira još sto instrumenata te je čista pozitiva pa ga zovemo i "dobri duh doma". Uglavnom, za  tu priliku smo uvježbali "Ljubav se ne trži" koja je postala apsolutni hit unutar i van sveučilišta. :) Tu smo se nekako Mate i ja prepoznali i odlučili svirati češće, a onda nam se sasvim slučajno pridružila i Haruna na klarinetu te smo nas troje osnovali "Strawngberries" iliti "Snažne jagode" (koje upravo imaju krizu identiteta zbog nemogućeg spellinga) koje su pak s vremenom narasle u bend od 7 (više ili manje stalnih) članova! S tendencijom rasta.

Osim toga, postala sam "sensei", također sasvim slučajno. S obzirom da sam dosad potaknula barem 4 ljudi (za koje znam) da kupe ili počnu svirati ukulele, jedna od njih, moja prijateljica May, odvela me na neki havajski party gdje je svima rekla da sam ja njena učiteljica. Tu su se našla još dva dečka početnika i dogovorili smo se da ću ih podučavati osnovama sviranja. Našli smo se zasad nekih tri puta i već smo nastupali, što ih je dodatno motiviralo. Pa sad kao imamo bend. I zovemo se "The Mess" jer smo još uvijek loši. Ili, kako bi Andres rekao "Marina's room", s obzirom da mi je i japanska soba, isto kao i sve hrvatske dosad, čisti "mess". Mala digresija: trenutno su mi u sobi koto, shamisen, bas gitara, gitara, ukulele, flauta, irska frula, kalimba, kazoo i jaje/jagoda/shaker (ne znam kako se to zove), pa nije ni čudno. :D

S trećim bendom, "Romina" (Rob & Marina) nastupala sam na open mic-u u Gari Gariju još nekoliko puta. Jedanput smo imali cijeli performans s plastičnim žoharima i kožnim jaknama. Dobili smo pohvale od organizatorice i kantautorice Sorche da smo sve bolji i bolji. ;)

I tu je moj orkestar, "Ukulele Afternoon". Osjećam da sam napravila veliki napredak, sve bolje sviram i bolje se osjećam na pozornici. Imali smo važan nastup na velikom Ukulele picnic-u gdje su mi dali da pjevam solo jedan dio pjesme "Paris Canaille" na francuskom. To je bilo super. Prošli tjedan smo nastupali na plaži nekih 2 sata od Tokya, zajedno sa Strawngberries-ima. Šef orkestra Oda-san je inače pravi duhovni otac, zove me na sva moguća događanja pa smo na jednom open mic eventu u njegovom baru imali dvostruki set "Marina i prijatelji" (Romina i Strawngberries). Također mi je ponudio da mu povremeno pomognem za šankom, s obzirom da nemam novaca za sve što želim, a život u Tokyu je skuuup. Pa i jesam, već tri puta. Posao je težak (nisam imala pojma koliko!), ali mogu besplatno slušati koncerte, dobijem najfiniju večeru ikad i zaradim si nešto. On je inače super šef i podučava me kako se kaže gorki krastavac ili korijander na japanskom dok ih sjecka za nečiji tanjur.

Jako me ispunjava ta glazba, jako, jako, jako.

Puno sam i trčala i bila sam par puta na jogi i pole dance-u. Ovo potonje, za čim žudim otkad sam stigla, ispostavilo se kao preskup i pomalo opasan sport. Nabila sam se u rebra dok sam izvodila neku osnovnu inverziju, što me primoralo da se mjesec dana ne bavim nikakvim sportom, a što me pak izludilo na psihičkoj razini. Ali evo, prošlo je, bolje sam, ovo prevruće i prevlažno ljeto (klima mi je upaljena 24 sata dnevno, a ja mrzim klimu) se bliži kraju pa ću uskoro moći opet na dvostruki krug oko faksa (6km).

I putovanja... Osim 9-dnevnog Tibeta i Kine, imala sam još dva prekrasna trodnevna izleta po Japanu i ne znam koje mi je bilo divnije. U Usami (2.5 sata južno od Tokya) me pozvala Caroline koju sam upoznala na Sorchinom rođendanu i srela još jednom u Gari Gariju. Rekla mi je da ide na put po Europi i da ima stan doslovno na plaži te ako hoću doći i biti tamo besplatno, da sam dobrodošla. To mi je bilo dovoljno. Nazvala sam May i Fua, oni su bili za, i imali smo tri prekrasna dana kupanja, lubenica, ukulele sviranja, pive na plaži, trčanja, izležavanja i raspravljanja o smislu života. Drugi dan nam se pridružila i jedna luda Australka koja je krenula pješke od mora do vrha Fujija (50km), ali je dobila žešće žuljeve pa je morala odustati. S obzirom da sam ja trebala ići s njom, pozvala sam je da dođe k nama, dala joj svoj ekstra kupaći i bilo nam je super. :) 

Drugo putovanje je bilo s Matom i Andresom kod Matine cure i njene obitelji u Toyamu (6 sati busom na suprotnu obalu Japana, sjeverozapadno). Tamo smo se žešće odmarali, svirali, išli na trodnevni matsuri (tradicionalni festival), gledali vatromet, kupali se u onsenu, vozili vlakićem po planinama, jeli sve moguće specijalitete iz regije, spavali u tradicionalnoj kući na tatamijima i futonima, itd. Njeni roditelji su bili toliko predivni prema nama da su nam između svog čašćenja i tovljenja na razini onoga u Dubravicama, odlučili platiti kartu za brzi vlak nazad, a sve kako bismo mogli ostati malo duže i kako se ne bismo patili 6 sati u autobusu. Karte su inače platili oko 1,600kn, što nije malo novaca ni za Japance. Uglavnom, naučila sam kako se kaže "ne postoji način kako bih vam se zahvalila, hvala, hvala, hvala". :)

Tibet zahtijeva posebno vrijeme pisanja i pripreme pa ću to ostaviti za neki sljedeći put.

Polako se bliži zadnja trećina vremena u Japanu, tko zna što će mi to donijeti, nadam se manje drame, a više muzike! 

Grlim vas!

M.

   

Sljedeća postaja...

Jučer smo May i ja kupile karte za Tibet. U 8. mjesecu.

Puknut ću od sreće!!!

Moram šutjeti o tome pred kolegama jer neću tražiti dopuštenje od faksa.

Detalje javim.

<3

Fotka: Smiling Little Lama of Tibet, Google

Zadnji dani nastave

Prvi tjedan veljače bio je ujedno i zadnji tjedan zimskog semestra. Morali smo dosta zapeti kako bismo prošli ispite. Ja sam imala ispite iz kanjija, gramatike, čitanja s razumijevanjem i konverzacije. Bilo je to zanimljivo razdoblje i provodila sam ga uglavnom doma, u knjižnici ili u jeftinom restoranu "Gasto" gdje bismo Irma i ja jele, pile sokove (neograničeno, bolio me želudac poslije od količine šečera) i učile, nekad i do ponoći. Bilo je intenzivno, ali i fora.

Ebouli u pauzi između satova, a Yuki "uči" u knjižnici.

Irma je našla svoje najdraže mjesto u knjižnici fakulteta. Imaju jako udobne stolice s pogledom na park, no opasne su jer se u njima apsolutno ništa ne da raditi. :)

Završetak radnog vremena knjižnice najavljen je ugodnom klasičnom glazbom koja te pasivno agresivno tjera van.

Gramatika u šosu. <3

Jedva sam čekala te praznike, ali mi nije bilo drago što je mom najdražem predmetu rezbarenju metala došao kraj. Dogovorili smo s profesorom da ćemo navraćati u drugom semestru s bocom sakea. :) 

Moji prvi pokušaji, sačuvala sam za uspomenu. Potpis kaže Marina (マリナ).

Irmina nedovršena kreacija.

Neki primjeri finalnih produkcija.

Moj prvi broš u funckiji.

Otpad. <3

Predmeti iz kojih nismo imali ispite (slušanje, pisanje, seminar o školstvu) u zadnjem tjednu bili su nešto opušteniji.

Mape sa sastavcima koje smo napisali u toku semestra. Ovo je bio daleko najbolniji predmet, no na zadnjem satu smo dobili ove fascikle i naljepnice da ih po želji uredimo. To smo radili sat i pol vremena. Osjećala sam se ko u vrtiću. 

Sad već znate pročitati moje ime pa nađite moj! :)

Na satu čitanja bismo svaki tjedan nešto jeli. Profesorica bi nam obično donijela poprilično nerazumljiv tekst o japanskim slasticama, voću ili čaju, ali bi se frustracija brzo rasplinula i nestala u okusima i mirisima. Gore je kolač od matche (zelenog čaja) i zeleni čaj, a dolje voće kaki na jedan od 4 načina na koji se može jesti (svježi, polusuhi, sušeni i kuhani). Meni je svježi bio apsolutni favorit i prepun je vitamina C.

Na seminaru o obrazovanju, Juhee je imala zadnju prezentaciju. Tema je bila Moja zemlja, moj posao, moja škola. Ja sam imala prezentaciju prva, još u 12. mjesecu i dobila sam puno pohvala za nju. Bilo je zanimljivo uspoređivati sustave i dijeliti frustracije - u Koreji npr. imaju termin "monster parents" kojeg smo svi nekako odmah razumjeli. U Indoneziji se uvjeti čine nekako najgori, dok su u Gabonu i Koreji profesori poprilično privilegirani, između ostalog i zato što paralelno uz ovu stipendiju dobivaju i plaću za svoje radno mjesto s kojeg izbivaju. Zanimljivo je bilo i primijetiti kako profesori u drugim zemljama rijetko moraju imati master, 3 godine studiranja uz eventualnu specijalizaciju u polju obrazovanja su dovoljne da se stekne kvalifikacija i dobije posao u školi... Što reći...

Tokyo Gakugei University je super, ali praznici još više!!!

Nove ukulele pustolovine

Zbio se i taj dan. 29. siječnja 2017. Prvi koncert s orkestrom u live bar-u Last Waltz u Shibuyi. Obukli smo se u boje pijetla jer je u kineskom kalendaru upravo počela godina pijetla. Bilo je izazovno, veselo i ludo, puno balona, boja, kreativnih ljudi i vrišteće djece. Genijalno!

 A ovdje su i zvukovi. :) Na zadnjem videu s nama sviraju članovi ludog cabaret benda Hinemos, sviraju na svim mogućim instrumentima, od pile do koncertnog klavira.

"Monkey Man"

"Rebel Yell", moj najdraži

"We travel the spaceways", "Misirlou"

S obzirom da me ukulele ludilo potpuno preuzelo, makar sam poslije koncerta rekla da ću malo odmoriti, ne ide to tako. :) Naime, učanila sam se u neku predivnu podržavajuću Facebook ukulele grupu i odlučila prvi put podijeliti neki svoj video s publikom. S obzirom da grupu prati 8,500 članova, nije mi baš bilo svejedno. Ali jesam! Grlom u jagode! :D Uglavnom, reakcije su bile divne i dobila sam opet toliki nalet adrenalina da sam odlučila snimati i još i sad evo ležim bolesna u sobi jer nisam baš mogla spavati od uzbuđenja, a nakupilo mi se. Uglavnom, eto, pogledajte ako vam se da i komentirajte, bit će mi drago! <3 

Sljedeći projekt je sviranje "You always hurt the one you love" s jednim Britancem, ako se sjećate to je ona pjesma koju Ryan Gosling svira Michelle Williams u "Blue Valentine". Uglavnom, izvest ćemo je na pjesničko-glazbenoj večeri u onom istom baru Gari-Gari, a ja ću vjerojatno malo i plesati. :) SRETNA SAM!!!

Ljudi

Kyubi reže metal iz kvadratnog u romboidni oblik, a Changmin pere broš sodom i stavlja ga u neku otopinu da mu promijeni boju.

Neimenovani klinci na putu iz škole. <3

Ovaj prekrasni par ima školu, dućan i popravljaonicu pa sam ih posjetila s mojim najboljim prijateljem da mu izbuše držač za remen te promijene žice. Melmo me preporučila, ali nije mogla ići sa mnom, niti mi je baš objasnila da to nije dućan, već stan na 8. katu stambene zgrade, tako da sam se malo pogubila. Uz to mi je otišla funkcija lociranja na google mapsu, a onda mi se i ugasio mobitel, tako da sam punila mobitel na pumpi, a zaposlenik mi je u google translate ukucavao: molim vas prijeđite veliku cestu i na semaforu desno (super mi je bio taj "molim"). <3 Na kraju me neka žena uzela pod svoje, ali i ona se izgubila pa smo ušli u policijsku stanicu da policajac nađe adresu u knjigama. Završilo je tako da je dečko sišao na cestu zabrinut gdje sam jer nismo imali međusobne kontakte. Uglavnom, skuhali su mi čaj, pokazali mi svoju kolekciju vrijednih ukulelea, ispitivali o Hrvatskoj, a kad sam im rekla da je hrvatski novac kuna (itachi), ona je rekla: "Wow!", otišla u drugu sobu i vratila se s ovim divnim bićem. :) Imaju i crnu itachi, no, osim što su slatke, jako smrde!

Mate drži sat engleskog nekim Japankama u predvorju doma.

Na satu kanjija (kineskog pisma) s Andom, Vincentom i Eboulijem.

Filipinac Ram svira pjesmu o svojoj djeci na open mic eventu u Gari Gariju. 

Irma je kupila čokoladice u obliku planeta!

Vodičkinja objašnjava japansku povijest kroz seriju crteža koju je sama napravila i koji su genijalni. 

 

Mate se seli pa mi je poklonio stol koji je sam napravio i biljku koju sam njemu i sebi u čast nazvala Matina.

Melmo i njena frendica koja priča talijanski u backstage-u prije koncerta. 

Seunghee priča hrvatski. Razumijete li što je rekla? :O) 

Nastup u Crocodileu

9. 1. Melmo me povela sa sobom na nastup u Crocodile livehouse-u u Shibuyi. Najveći prostor dosad u kojem sam svirala. Bilo je super i veselo i s puno pogrešaka i smiješno. Svirale smo "La Seine", "Java Jive" i "Ukulele Anthem". Došla mi je Japanka May. bilo mi je tako bitno da je tamo. Video "Java Jive" u nastavku! :)

"Java Jive"

Generalna proba s orkestrom

Sutra je prvi koncert s orkestrom. Imali smo generalnu probu u glazbenom studiju Forte u Ikebukuru. Malo sam slikala. :)

Novi način sviranja bubnjeva. :)

A može i tradicionalnije, ali bez palica. :)

Na kraju sam se sjetila lijepih početaka sa svojim sejama i Ramonesima na našim ukulelama svih boja. Cover za željeni album, napravljen prije više od dvije godine. <3

Sutra je veliki dan!!!

A kad nije depra...

Rezbari se metal! Ovo je primjer nekog majstora, a niže je moj broš koji je još malo pa gotov! Motiv me progoni već godinama, ženska glava sa smirenim izrazom lica iz koje raste kosa-krošnja. Tradicionalna tehnika kojom rezbarimo se zove "kebori".

Ide se na Kikagaku Moyo! Kikagaku Moyo je japanski bend koji je svirao u Močvari u lipnju prošle godine i Mario Marić me je zvao da ih idemo vidjeti. Sjećam se da sam kupovala kartu u Rockmarku u Berislavićevoj po najvećem pljusku i onda trčala do bankomata zajedno s curom koju sam upoznala u dućanu i koja isto nije imala gotovine. Prodavač nam je rekao da nismo ni prve ni zadnje koje ne znamo kako se bend zove, svi dolaze i traže kartu "za one Japance". Uglavnom, koncert je bio genijalan i, osim što sam im  na kraju zapamtila ime, rekla sam si da ću ih ići vidjeti u Tokiju. I evo me!!!

Svirali su u sklopu festivala s još tri benda. Ja sam svoju kartu izgubila u bespućima sobe s obzirom da se sve u Japanu kupuje bar mjesec i pol unaprijed, a ja tako ne funkcioniram. Ipak me neki instinkt bio nagnao da sačuvam  račun i, vjerovali ili ne, pustili su me!!! Vjera da u Japanu ne mora biti sve po pravilima vratila mi se i baš sam bila sretna zbog toga.

Koncert je bio orgazmičko-planetarni, ne znam kad me zadnji put nešto tako odnijelo u svemir, vrištala sam od užitka. Razvalili su. Tu je Fuov video pa poslušajte! Upoznali smo ih poslije koncerta i slikali smo se. Malo sam se zaljubila u bubnjara (na prvoj slici odmah do mene), uh. :) Na koncertu sam čak srela jednog dečka s kojim sam pekla roštilj na krovu onog kluba prije dva mjeseca - počela sam sretati poznate ljude po Tokiju, ha! Predivni Fu mi je pak kupio torbu s coverom od albuma i zahvaljivao mi se što sam ga zvala jer dugo tako nešto nije čuo. Mislim da nismo jedini koji smo bili izvan sebe. Na kraju smo preskakali nekakve ograde i spustili se protupožarnim stepenicama jer je koncert bio na 7. katu, a lift je bio jedan jedini. Avantura!

Proslavili smo u restoranu "Genki Sushi" gdje se hrana naručuje na tabletima i onda ovim trakama na tri kata doputuje do tvog mjesta. I to dosta velikom brzinom, valjda kako ti je drugi koji sjede prije tebe ne bi maznuli. Ludilo.

Ide se na izložbe! Napokon sam uhvatila vremena da odem po muzejima jer osim Ghiblija još nisam bila ni na jednoj. Dogovorila sam se s Tadashijem kojeg sam upoznala na nekom Couchsurfing partyju pa smo otišli do Shibuye u Dieselovu galeriju gdje je bila izložba japanskog crtača i dizajnera Tadanori Yokooa i u poznati Watari muzej s retrospektivom Nam June Paika. Paik je surađivao s Josephom Beuysom pa sam vidjela performans gdje prvi svira na klaviru, a drugi glumi glasanje kojota - divno! <3 Pa smo se malo kojotski razgovarali poslije dok smo jeli soba-rezance, a Tadashi ih je, ko pravi Japanac, srkao, a ne žvakao. 

I na predstave!!! Irma i ja smo bile na predstavi Wide Eye Theatre, zvala se "Faerie Tale". Tip predstave je "promenadni", što znači da nema granica između publike i glumaca, već smo svi zajedno i pratimo glumce dok se kreću po prostorijama pa smo i sami dio predstave (plešemo, jedemo kolače, postavljamo biljke, kamenujemo optuženog itd.). Bilo je sjajno, genijalan koncept!!! 

Druga predstava na koju me Irma odvela je Noh teatar, tradicionalni tip japanskog kazališta u kojem je sve vrlo usporeno, ali su maske i kostimi predivni! Irma je ponijela dalekozor kako bi vidjela detalje kostima i scene. Nismo smjeli slikati za vrijeme predstave pa smo se naslikavale poslije.

I tak. Dok nema umjetnosti, nije dobro, dok je ima, dobro je! <3