Koncertići

Coral je opet imala koncert u klubu Garage pa sam pozvala Korejku Seunghee da ide sa mnom (cura inače super pjeva, slušamo sličnu muziku i kosa joj je roza! :)). Poslušale par cool bendova, najele se browniesa i isplesale i ispogale kao što davno nismo/nisam. Fotke je napravio službeni fotograf i simpa su mi pa evo, dijelim. :) 

S Coral. Napadni fan joj upada u kadar tijekom soundchecka.

Lijevo glumim karate, a desno je moj novi frend Ayden iz Nottinghama s kojim sam u subotu otišla na koncert Disgusting Cabbage-a (!) i drugih japanskih underground bendova u neki minijaturni klub Sound studio DOM u koji doslovno stane bend i 15 ljudi. Na krovu se pekao roštilj u što sam se morala uključiti sa svojim dugogodišnjim iskustvom i besprijekornim znanjem. Koliko mladih japanskih pankera i ludih hrvatskih profesora je potrebno da se u pola sata rasplamsa žeravica? Odgovor je 4. Proces je bio urnebesan, od puhanja i drobljenja ugljena nogama do bacanja chopsticksa u vatru, a i ubacivanje kobasica ravno u vatru bila je jedna od opcija. :D Upoznali smo internacionalnu ekipu kuglača i umjetnicu koja radi neke feminističke fotke i instalacije koja nas je počastila tortom jer joj je bio rođendan, a s Aydenom sam imala najsmisleniji i najopušteniji razgovor od svih koje sam vodila u ova dva mjeseca. To je valjda ta neka europska veza... Vratila sam se doma mirišući po vatri i s pomalo bukovičkom energijom. Nemam nažalost nijednu fotku kluba, ali idem opet možda već sljedeći ponedjeljak na projekciju neke japanske anarhističke komedije. :)

Da ne bi bilo da ja tu ništa ne radim, sljedeći post bit će o faksu i o tome kako jako puno radim i ne stignem se zabavljati! ;)

Video

Iliti bideo, kak Japanci vele.

Samo za vaše uši.

Ne dijelite ni u ludilu!

:o) <3

2. koncert

1. koncert

Prvi koncert

Prvi koncert ikada u životu mome zbio se 9. studenoga iliti １１月９日 ( じゅういちがつここのか), da se malo pohvalim svojim briljantnim japanskim. :)

Mjesto: Hikoroku bar, Koenji.

Bend: Oda i ja na ukuleleu, Memeko na klarinetu i ksilofonu.

Repertoar: "Niko kao ja" (Šarlo Akrobata) i "Na balkonu" (Arsen Dedić i Pun kufer).

Ulaz u zgradu, birc je na prvom katu.

Navijači. Došli su s laserima i digitalnim transparentom "Lovely Marina <3". Baš mi je značilo da su tamo. 

I evo i tog povijesnog trenutka. :) Klizio mi je uke pa sam na drugoj pjesmi sjela, potpuno sam obnevidjela, oprala me trema, ali sam odradila, (na trenutke) uživala i nakon toga bila sretna i zadovoljna. 

 S Juhee.

Ovo su dvije preslatke curke od kojih je ova tuba duplo veća. Svirale su svoje simpa pjesme (jedna od njih je Pinocchio, još uvijek ju pjevam koliko je catchy) te otplesale ples poslovnih ljudi u odijelima koji su navodno jednom prilikom na ulici počeli spontano plesati kad su čuli njih dvije kako vježbaju.

 

Još jedan simpa bend iz Osake.

Shiny, happy people. Inspiracija na stotu! <3

...ali "moraš se za nešto vezat"

Ovo je odgovor jednog Tinderaša na moj komentar kako se ne bi trebao vezati za bivši stan koji mu je jako nedostajao. I čovjek je imao pravo.

Bez vezivanja nema ljepote. Nema smisla.

Urušeni odnos jedna svirka ili crtež može ublažiti, ali rupu nedostatka drugoga ne može zakrpati. 

Stvaranje novih prijateljstava je teško. Svi mi ovdje imamo svoje živote, određeni broj godina i iz različitih smo kultura, što još dodatno komplicira stvari (Korejke, npr., uvijek dođu kad ih negdje zovem, ali baš nikad nigdje ne zovu natrag, nijedna; a problem nije ni vremenski ni kvalitativni, bar mi tako kažu). Ne želimo biti teret drugima niti želimo zabadati noseve gdje im nije mjesto, a istodobno vapimo za tim da netko pita za nas kad nas nema. O zagrljajima u PMS-u da i ne pričam. Ali OK, kupila sam si deku. :P

Danas je bio moj drugi nastup (o prvom još nisam pisala, ali da, prošli tjedan sam svirala prvi put!) s Odom i Memeko u Hikoroku baru. Ovog puta izvodili smo "Niko kao ja" i "Ona se budi". Bilo je manje ljudi i bila sam opuštenija. Kad jednom naučim gdje da gledam i kako da si odmrznem ruke na pozornici, možda ću i uspjeti pogoditi sve akorde i ne zajebat tekst! Dotad, trudim se biti zadovoljna s ovim što je. Okrutnog crva sumnje (ima glavu Crne guje) koji mi sugerira da nisam ja zapravo za to, trenutno uspješno ignoriram. U Japan sam došla s misijom, idem do kraja pa makar crkla. :)

Poslije nas svirali su Sayonara company, prekrasan bend. Uvukli su nas u svoju tišinu, nostalgiju i čudnoću za tren. Čovjek je u jednom trenu imitirao mijaukanje na električnoj gitari i umjesto trzalicom svirao staklenom soljenkom. Evo ih ovdje, prekrasni su, poslušajte!

Uglavnom, još jedno sjajno iskustvo, makar me osjećaj usamljenosti (ljubičasti, dolje desno) pratio cijelo to vrijeme. E. se na kraju ispričao, izrazio i potvrdio mi da mu je stalo, što me je opet vlakorasplakalo (kovanica za čin plakanja u vlaku, patentiram!) te mi vratilo povjerenje da nisam jedina abnormalno potrebita emotivka među robotima kojima vezivanje ne treba. I da mi intuicija još uvijek nije za mirovinu.

Moraš se za nekog vezat.

Earth without art is just "eh"...

Lijepi jesenski petak koji je počeo sasvim uobičajeno, predavanja, hrana, kava.

Potom je uslijedila ružna situacija u jednom prijateljskom odnosu koja me je doslovno povukla sedam razina nizbrdo. Odnosi bole svugdje, ali teško je kad je ta osoba jedna od rijetkih u koje imaš povjerenja u ovom gradu od 35 milijuna nepoznatih ljudi. Osjećaj potpune bespomoćnosti, razočaranja i užasne, užasne usamljenosti. Ušla sam u vlak i nisam mogla suzdržati suze. Na svu sreću tu svatko gleda svoje poslove pa mislim da nitko nije ni primijetio. :)

Kad sam se našla s Miwako uspjela sam se nekako sabrati. Miwako sam upoznala kod Ode, stavila sam jedan njen video na playlistu. Vrlo simpa žena koja se profesionalno bavi muzikom i DJiranjem na radiju, a nedavno je izdala i album. Kaže da joj muž radi i da joj financijski pomaže i smije se dok to govori. Završila je pravo, ali nije htjela to raditi pa sad svira po koncertima i ide po radionicama. Ima 4 ukulelea. Rekla mi je preporučiti nekog učitelja ako budem htjela, ovisno o cijeni rado bih da me netko malo pouči tehnici jer imam što naučiti, posebno o ritmu.  

U parku Kichijoji smo našle savršeno mjesto i svirale Cohena, Dassina i Amandu Fucking Palmer, čiju pjesmu Ukulele Anthem planiramo zajedno izvesti na nekom od nadolazećih koncerata. <3 Svirale smo dok se nismo smrznule. Bilo je prekrasno!!!

 

Nakon svirke imala sam i previše vremena za hodanje i razmišljanje o odnosima i smislu života, a usput sam otkrila i kafić u kojem umjesto stolica imaju hammocke, birc naziva Milking girls club (?! ne znam, ne pitajte me) i skupinu Budinih skulptura pred nekom industrijskom zgradom, potpuno neočekivano. Buda me malo smirio i mislim da ću stvarno početi obilaziti hramove jer mi treba.

Sljedeća postaja je bio Gari Gari. Potpuno slučajno mi je na Fb iskočilo da se tamo večeras održava storytelling evening na temu "Sumnja", s napomenom da priče moraju biti istinite. Strašno me to zaintrigiralo i otišla sam, solo. Mjesto me bacilo na koljena. Vrišti od kreativnosti i to one koju ja volim i osjetim kao moju. Nadam se da ću imati prilike opet otići i uslikati milijardu i jedno čudo koje visi sa stropa ili te gleda sa zidova. Pre-di-vno. Vlasnik je ujedno i barmen i umjetnik koji je uredio prostor.

Tu se okupljaju uglavnom stranci, ali ima i Japanaca. Upoznala sam nekoliko super zanimljivih ljudi, prepoznala Macbetha i Lady Macbeth iz predstave koju sam gledala i u čije kazalište sam išla na audiciju (lady Macbeth je, naravno, prošla na toj audiciji :)) i dobila flyer i poziv za open mic večer od jedne od organizatorica.

Počele su priče. Prva je bila o teškom odnosu s ocem koji nikad nije podržavao svoju kćer u njenim željama, druga o prevoditelju koji je zeznuo neki prijevod i osjećaju srama koji je proživljavao poslije toga, treća o nepovjerenju i ljubomori u vezi, a četvrta o osjećaju nepripadanja u stranoj zemlji. 

Nakon toga je došla ova cura na slici niže koja me jako inspirirala. When in doubt, draw!- tako joj se zove i firma i knjiga koju upravo piše. Pričala je o stvaranju, o pričanju s ružama, o malim koracima naprijed koji otvaraju nova vrata i o umjetničkoj blokadi koju "rješava" tako da se sjeti svojih uzora i činjenice da se i oni, jednako kao i ona, svaki dan suočavaju s jednakim praznim papirom. Usput je i spomenula priču svojih roditelja koji su pobjegli iz svojih dogovorenih brakova u Indiji u Pariz te zaključila da će ju vjerojatno jednom dobro unovčiti  u neki bollywoodski film. :) Muž joj svira ukulele pa sam mu dala da malo zasvira na mom, a on mi je malo objasnio povijesni razvoj najboljeg instrumenta na svijetu. Razmišljam da odem kod ove cure na tečaj crtanja. :)

Još su dvije priče trebale biti ispričane, ali sam morala doma. I došla sam do zadnje stanice, kad mi je ova prekrasnoća doslovno pala pod noge. Vlasnika nije bilo nigdje. Otvorila sam ju, našla divne crteže, ostavila poruku da su prekrasni i otišla dalje. U tom trenu sam znala da nikad neću biti sama dok god radim stvari koje volim i da je život čaroban! :) 

Zvukovi Tokija

Uploadala sam jubito plejlistu sa zvukovima koje sam dosad prikupila po koncertima, ulicama, dućanima i karaoke barovima. Nedostaje najvažniji, uke orkestar, ali njega stavim kasnije. Poslušajte si ako želite! :) The Sounds of Tokyo

Na slici sam s malim Cedricom koji pjeva u bendu O.O.B. i baš me njegov nastup inspirirao pa sam ga uhvatila da se slikamo prije nego postane svjetski poznat. Čovjek je rođen da bude na pozornici.  

Skok u nepoznato

Makar bih htjela slijediti neki kronološki redoslijed, trenutno proživljavam toliko emocija da ih moram negdje uzemljiti. 

Kad sam dobila ovu stipendiju bila sam užasno skeptična (nisam se htjela prijaviti do zadnjeg dana). Mučilo me što ću ovdje, je li tražim kruha povrh pogače, hoću li izdati sebe, jesam li bezosjećajna što ostavljam obitelj i prijatelje za sobom, je li bježim, jesam li nezahvalna (po drugi put), je li ja to zaslužujem, hoću li pasti u još veći kaos od onog u kojem sam bila dosad, hoću li umrijeti na putu ili od neke nepoznate hrane, hoću li biti usamljena, nadodajte samo koji god strah vam pada na pamet, sve sam ih proživjela!

I znate što? NIŠTA od ovoga mi se nije dogodilo. Ili možda je, ali sam u svom preživljalačkom i ludom načinu na to potpuno zaboravila. Od prvog dana ovdje se osjećam kao riba u vodi. 

Evo i zašto.

Ovo je Gita. Gita je velika vjernica i kad pričamo o religiji obje se tiho, ali duboko uznemirimo jer ja mrzim religiju. Pa smo počele izbjegavati tu temu. Ali Gita vidi duhove (u islamu zovu ih geniji) i priča s njima, što mi je predivno i napokon dokaz da stvarno postoje! Gita ima bebu u trbuhu koja je neki dan na ultrazvuku plesala na Mozarta. Nas dvije imamo terapijske seanse o životu i osjećajima, gramatici i browniesima u kuhinji u kojoj se srećemo svaki dan. Gita se molila za mene da prođem na audiciji. Gita je prekrasna.

Irma je jedno ludo trknuto i pozitivno biće koje jako jako puno priča i obožava kuhati i jesti. S Irmom se uvijek smijem, a kad uđem u kuhinju zna reći "Oh thank God! I made too much food and you can now help me eat it, thank you!". :D

Ovo smo Juhee i ja s curry men-ima. Juhee je rezervirana, ali topla. Ekstremno je religiozna i nedjeljom ne radi ništa osim mise, ponekad odsluša i tri u nizu. No, Juhee je moja osobna prevoditeljica i tu je za sve što god mi treba. Ponekad mi dijeli dobronamjerne savjete oko izgleda jer se voli sređivati. Ja to baš i ne doživljavam. Juhee voli koncerte i jedva čeka da me čuje kako izvodim na pozornici, tako bar kaže.

Coral je vesela cura iz Zagreba koja svira u Blue Straight-u s prekrasnim Kingom na gitari i bubnjarem iz Amerike. Coral je bilo grozno u Hrvatskoj jer su je svi šikanirali zbog toga što je Židovka. Coral je oduvijek htjela imati bend u Japanu pa je pokupila stvari i otišla u Japan imati punk rock bend i hraniti mačke lutalice. Coral mi je predložila da sviramo skupa na njihovom koncertu, ja bih trebala napraviti neki uvod na ukuleleu. Jedva čekam.

Fua sam upoznala na Coralinom koncertu, ona kapa s bundevom s Fb je njegova. Fu obožava muziku pa smo bili na dva koncerta otada. Jako je ugodan. Fu ima gitaru, a ja sam mu obećala da ću mu pomoći da nauči osnovne akorde.

Ovo je Hikoroku bar kojeg drži Odajima (Oda). Oda je šezdesetneko godište i vodi Ukulele orkestar. Oda obožava punk i zamolio me da ga naučim neke hrvatske/balkanske punk pjesme na ukuleleu. Na videu dolje niže Oda i Memeko sviraju "Niko kao ja" od Šarla akrobate. Memeko se zove tako jer ima velike oči (me=oko), a osim klarineta, hobi joj je trčanje maratona. Oda je radio u nekoj firmi, ali je poludio i dao otkaz i odlučio otvoriti bar u kojem se svako malo održavaju neki koncerti (najčešće ukulele koncerti). Tu gdje su stolovi je ujedno i pozornica, jako je minijaturno. Oda ima stablo kakija u dvorištu i dao mi je nekoliko plodova da probam (stoput su bolji nego u dućanu, i Gita je potvrdila!). Oda mi je rekao da mu je super svirati sa mnom i pozvao me da s njim i Memekom otpjevam par pjesama na koncertima 9.11. i 19.11. Osim Šarle, u planu je i "Na balkonu" (Pun kufer i Arsen Dedić), a u užem izboru su i Termiti, Kud idijoti i Jinxi. A možda i Amanda Palmer, ako ga uspijem nagovoriti. :)

Prije prvog sviranja s Odom bila sam jako nervozna. Povukla sam sile podrške skroz iz Hrvatske i neki su i energetski bili sa mnom dok se to događalo. :) Nikad nisam svirala s nekim "profesionalcem" i bilo mi je užasno važno što će mi reći. Ali sve je prošlo ugodno i bezbolno i sad slijedi koncert!!!

 

O Vedraninoj krasnoći sam već pisala. Vrlo ambiciozna i fokusirana, istodobno jako topla. Lijepo je imati nekoga s kim možeš pričati (o pametnim stvarima) na hrvatskom. Vedrana voli filmove i Johnnyja Casha i baca se u izazove bez pardona. Ovo smo ona, Shem i ja prilikom vježbanja za audiciju u kazalištu. Vedrana je odlučila probati "just for fun" i po svoj prilici je razvalila. S audicije je išla direktno na aerodrom pa u Australiju. Svetska žena, nema šta.

   

Ovo je Shem. Cijeli ovaj post je zapravo zbog njega i onoga što je taj čovjek napravio za mene. Shem je jedna prekrasna blesava, srčana, topla i nesebična osoba koja voli ponekad raditi dramu od života i ukrašavati priče. Ali glumac je i scenarist i onda mu je valjda oprošteno. Shem obožava život (YOLO filozofija) i oči mu se stalno sjaje. Imamo istog supervizora te idemo na njegova predavanja, a onda pijemo pivo i glupiramo se i psujemo i smijemo se. Shem je (samo) prijatelj. Prijavio se na audiciju u kazalište na engleskom jeziku, Tokyo International Players. Oni imaju tradiciju već desetljećima i jako su dobri. Shem me nagovarao da se prijavim i ja, ali na samu pomisao bilo mi je muka i rekla sam da ne idem. No, on bi me svako malo bocnuo. Shem me naposljetku nagovorio, napisao mi monolog i radio sa mnom ko manijak na njemu. Rekao mi je da vjeruje u mene, da imam to prirodno u sebi i onda me snimio prilikom vježbanja i pokazao mi snimku. I, što je najbolje, moje ultramegasamokritično oko nije si našlo zamjerke. Bila sam si uvjerljiva, lijepa (!) i sve to "glupo glumatanje za egotripaše" mi je dobilo smisao jer sam se čak sažalila nad svojom junakinjom! I na kraju sam si rekla, ideš, dala se sto posto, stala pred tročlanu komisiju, odglumila svoju junakinju koja susreće tipa iz prošlosti i razmišlja treba li prevariti muža i trese joj se ruka (posljednje nije dio scenarija ;)) i, makar evo javljaju da nisam prošla u drugi krug, napravila sam nešto nakon čega sam se osjećala ispunjeno, ponosno i nevjerojatno smisleno. I imam osjećaj da su mi se otvorila neka vrata u srcu i da jednostavno nema povratka na staro. Što će biti to novo, ne znam, ali smjer se sve jasnije ocrtava kroz maglu. A znači mi cijeli svijet!

Na slikama smo Shem i ja za vrijeme vježbanja (unatoč vinu, intenzivno i fokusirano smo radili satima), na putu za audiciju (glumimo nervozu :)), pred tablom za audiciju i poslije nje. Proslavili smo vinom, ručkom i vožnjom u pedalini, a nakon toga sam otkazala sve dogovore, zatvorila se u sobu i plakala i jela i spavala jer mi je vjerojatno ipak bilo malo too much. :) 

Ali sastavljam se i ne odustajem!!! <3

 

(hvala Ivi za pjesmu)

Lunapark

Prvu subotu (došla sam u četvrtak) išla sam se naći s Gerardom koji je doletio isti dan kad i ja! Ni on ni ja nigdje veze s Japanom i eto ga na. Svijet je malen. To mi je bio ujedno i prvi turistički obilazak Tokija. Našli smo se u Takeshita dori, glavnoj ulici Harajuku kvarta koji je poznat po dućanima i ludo obučenim tinejdžerima.

Izašla iz metroa i vidjela dvadesetak ljudi da radi ovakve selfije pa morala i ja!

Svako malo prođu ovakve stylish curke, ali nije mi se dalo zaustavljati ih i slikati.

Malo francuskih crepes, jako fine jako skupe. Sve je jako skupo, btw.

Ovi ljudi s druge strane ceste čekaju da prijeđu cestu! 

I evo još malo ulične mode. Neki pajdaši su mi ovo ljeto isprali mozak s pandama pa ćete vidjeti puno slika pandi. 

  

Zadnji dan rujna, sve je već spremno za Halloween.
Na slici lijevo uzorak mačaka u raju!!!

Plan je bio "see some weird and crazy stuff" pa je sljedeća stanica bila Akihabara iliti electronic city, raj za gamere i geekove svih profila. 

U potrazi za hranom i kavom provjerili smo Maid's cafe, odnosno kafić/restoran gdje su sve konobarice obučene u sobarice i izgledaju kao da imaju petnaest godina. Nismo na kraju sjeli jer je i skupo i grozno, ako se mene pita, ali mi je bilo zanimljivo kad sam na internetu pronašle da postoje i kafići u kojima su konobarice/sobarice muškarci. U takve kafiće dolaze muškarci kojima je još uvijek previše neugodno pričati sa ženskim sobaricama u Maid's cafeu. Kao  s muškarcima je lakše. Za krepat! :D










Plastična hrana u izlogu koja izgleda vrlo realistično. Tu je zato da mi, pogubljeni gaijini (stranci) ne bismo umrli od gladi.

Pojeli smo na kraju nešto s nečim, u nekom hokaidskom restoranu, ako se  dobro sjećam. Bilo je fino. Sustav im je takav da naručiš i platiš hranu na automatu, a onda tek sjedneš i donesu ti je.

Garaža na više katova. Tu gdje stoji Gerard navodno dođe auto i onda ga  ovaj krug dolje vrti i posprema na parking mjesto. Nisam vidjela, ali smo zaključili da je tako.








I eto nas u raju za geekove!!! Sve ovo što vidite dolje zamislite uz gomilu iritantnih zvukova, prodavača koji naglas reklamiraju svoje proizvode, buku automobila, video spotova koji se vrte, zvukove igara na sreću i pucačina iz igrica... Stavim naknadno (kad skužim kako) zvuk dućana koji sam snimila, da dobijete ideju.

Ovo zadnje je miš koji je ujedno i masažer!

Čarape, papuče, torbice. Tim redoslijedom. No comment. 

I nakon tisuća svega u obliku svega (svijetleći chopsticks u obliku mačeva iz Star Warsa npr.), na pitanje imaju li miš za kompjuter s likom iz crtića, prodavači su prasnuli u smijeh (kao otkud nam je to uopće palo na pamet?!), razmišljali par minuta i zaključili da u cijelom kvartu i stotinama dućana tako nešto sigurno ne postoji. :D

Još malo adrenalina, zlu ne trebalo.

Nakon par sati psihodelije oboma nam se pomalo povraćalo i sjeli smo odmoriti pred neki improvizirani hram stisnut među gomilom nebodera. Kako se on tu jadničak našao, nemam pojma.

"Try to do this in Italy!" Putokazi za čekanje vlaka i ljudi koji se toga uredno pridržavaju. Fascinantno. 

I krećemo u pretposljednju avanturu! Pogubili se na Shinjuku stanici (ogromna je) pa smo uzeli taksi za nekih 500m, da bismo uopće shvatili gdje smo. U tom trenu me bacilo malo u atmosferu iz "Lost in translation", možda zbog nenadane tišine taksija i svih tih ludih svjetala.

Ova nova doza epileptičnih podražaja ne zaslužuje zapravo puno prostora, s obzirom da se ispostavilo da je preskupi tourist trap. Ali ok, zagrijavali smo za to još preko mailova, a i ja sam vidjela pandu! :D Ovo je takozvani Robot restaurant, a show je neka mlaka priča ispričana kroz robote, dinosaure, plesače, svirače, paru, lasere, videoprojekcije... Vrlo bizarno, šljašteće i američki. 

 

 

Posljednja avantura bila je u mirnom kafiću u japanskom stilu gdje nas je odvela Gerardova couchsurferica. U kafić se ulazi bez cipela i jako je ugodan. Stolovi su malo iznad razine poda, ali s rupom ispod, tako da možeš klečati ili sjediti. Narudžba se vrši preko tableta i kad se odlučiš, stisneš poseban gumb kojim pozoveš konobara. U wc-u imaju posebne šlape, što moram hitno javiti svom Dominiku iz 6.b koji me je o tome oduševljeno obavijestio prije par mjeseci, a ja mu obećala da ću provjeriti. :) 

Tu je završilo druženje s Gerardom koji, nadam se, nije jedini koji će doći u Japan u ovih godinu i pol dana (primijetite pomalo optuživački ton u ovoj rečenici - tiče vas se, da!). :) Skupo je, ali dok vi stignete, znat ću već dobra i jeftina mjesta, a možda ću dotad znati i pročitati  koji prometni znak ili uputu. ;) 

Grlim!!!