Lijepi jesenski petak koji je počeo sasvim uobičajeno, predavanja, hrana, kava.
Potom je uslijedila ružna situacija u jednom prijateljskom odnosu koja me je doslovno povukla sedam razina nizbrdo. Odnosi bole svugdje, ali teško je kad je ta osoba jedna od rijetkih u koje imaš povjerenja u ovom gradu od 35 milijuna nepoznatih ljudi. Osjećaj potpune bespomoćnosti, razočaranja i užasne, užasne usamljenosti. Ušla sam u vlak i nisam mogla suzdržati suze. Na svu sreću tu svatko gleda svoje poslove pa mislim da nitko nije ni primijetio. :)
Kad sam se našla s Miwako uspjela sam se nekako sabrati. Miwako sam upoznala kod Ode, stavila sam jedan njen video na playlistu. Vrlo simpa žena koja se profesionalno bavi muzikom i DJiranjem na radiju, a nedavno je izdala i album. Kaže da joj muž radi i da joj financijski pomaže i smije se dok to govori. Završila je pravo, ali nije htjela to raditi pa sad svira po koncertima i ide po radionicama. Ima 4 ukulelea. Rekla mi je preporučiti nekog učitelja ako budem htjela, ovisno o cijeni rado bih da me netko malo pouči tehnici jer imam što naučiti, posebno o ritmu.
U parku Kichijoji smo našle savršeno mjesto i svirale Cohena, Dassina i Amandu Fucking Palmer, čiju pjesmu Ukulele Anthem planiramo zajedno izvesti na nekom od nadolazećih koncerata. <3 Svirale smo dok se nismo smrznule. Bilo je prekrasno!!!
Nakon svirke imala sam i previše vremena za hodanje i razmišljanje o odnosima i smislu života, a usput sam otkrila i kafić u kojem umjesto stolica imaju hammocke, birc naziva Milking girls club (?! ne znam, ne pitajte me) i skupinu Budinih skulptura pred nekom industrijskom zgradom, potpuno neočekivano. Buda me malo smirio i mislim da ću stvarno početi obilaziti hramove jer mi treba.
Sljedeća postaja je bio Gari Gari. Potpuno slučajno mi je na Fb iskočilo da se tamo večeras održava storytelling evening na temu "Sumnja", s napomenom da priče moraju biti istinite. Strašno me to zaintrigiralo i otišla sam, solo. Mjesto me bacilo na koljena. Vrišti od kreativnosti i to one koju ja volim i osjetim kao moju. Nadam se da ću imati prilike opet otići i uslikati milijardu i jedno čudo koje visi sa stropa ili te gleda sa zidova. Pre-di-vno. Vlasnik je ujedno i barmen i umjetnik koji je uredio prostor.
Tu se okupljaju uglavnom stranci, ali ima i Japanaca. Upoznala sam nekoliko super zanimljivih ljudi, prepoznala Macbetha i Lady Macbeth iz predstave koju sam gledala i u čije kazalište sam išla na audiciju (lady Macbeth je, naravno, prošla na toj audiciji :)) i dobila flyer i poziv za open mic večer od jedne od organizatorica.
Počele su priče. Prva je bila o teškom odnosu s ocem koji nikad nije podržavao svoju kćer u njenim željama, druga o prevoditelju koji je zeznuo neki prijevod i osjećaju srama koji je proživljavao poslije toga, treća o nepovjerenju i ljubomori u vezi, a četvrta o osjećaju nepripadanja u stranoj zemlji.
Nakon toga je došla ova cura na slici niže koja me jako inspirirala. When in doubt, draw!- tako joj se zove i firma i knjiga koju upravo piše. Pričala je o stvaranju, o pričanju s ružama, o malim koracima naprijed koji otvaraju nova vrata i o umjetničkoj blokadi koju "rješava" tako da se sjeti svojih uzora i činjenice da se i oni, jednako kao i ona, svaki dan suočavaju s jednakim praznim papirom. Usput je i spomenula priču svojih roditelja koji su pobjegli iz svojih dogovorenih brakova u Indiji u Pariz te zaključila da će ju vjerojatno jednom dobro unovčiti u neki bollywoodski film. :) Muž joj svira ukulele pa sam mu dala da malo zasvira na mom, a on mi je malo objasnio povijesni razvoj najboljeg instrumenta na svijetu. Razmišljam da odem kod ove cure na tečaj crtanja. :)
Još su dvije priče trebale biti ispričane, ali sam morala doma. I došla sam do zadnje stanice, kad mi je ova prekrasnoća doslovno pala pod noge. Vlasnika nije bilo nigdje. Otvorila sam ju, našla divne crteže, ostavila poruku da su prekrasni i otišla dalje. U tom trenu sam znala da nikad neću biti sama dok god radim stvari koje volim i da je život čaroban! :)
Nema komentara:
Objavi komentar