Lunapark

Prvu subotu (došla sam u četvrtak) išla sam se naći s Gerardom koji je doletio isti dan kad i ja! Ni on ni ja nigdje veze s Japanom i eto ga na. Svijet je malen. To mi je bio ujedno i prvi turistički obilazak Tokija. Našli smo se u Takeshita dori, glavnoj ulici Harajuku kvarta koji je poznat po dućanima i ludo obučenim tinejdžerima.

Izašla iz metroa i vidjela dvadesetak ljudi da radi ovakve selfije pa morala i ja!

Svako malo prođu ovakve stylish curke, ali nije mi se dalo zaustavljati ih i slikati.

Malo francuskih crepes, jako fine jako skupe. Sve je jako skupo, btw.

Ovi ljudi s druge strane ceste čekaju da prijeđu cestu! 

I evo još malo ulične mode. Neki pajdaši su mi ovo ljeto isprali mozak s pandama pa ćete vidjeti puno slika pandi. 

  

Zadnji dan rujna, sve je već spremno za Halloween.
Na slici lijevo uzorak mačaka u raju!!!

Plan je bio "see some weird and crazy stuff" pa je sljedeća stanica bila Akihabara iliti electronic city, raj za gamere i geekove svih profila. 

U potrazi za hranom i kavom provjerili smo Maid's cafe, odnosno kafić/restoran gdje su sve konobarice obučene u sobarice i izgledaju kao da imaju petnaest godina. Nismo na kraju sjeli jer je i skupo i grozno, ako se mene pita, ali mi je bilo zanimljivo kad sam na internetu pronašle da postoje i kafići u kojima su konobarice/sobarice muškarci. U takve kafiće dolaze muškarci kojima je još uvijek previše neugodno pričati sa ženskim sobaricama u Maid's cafeu. Kao  s muškarcima je lakše. Za krepat! :D










Plastična hrana u izlogu koja izgleda vrlo realistično. Tu je zato da mi, pogubljeni gaijini (stranci) ne bismo umrli od gladi.

Pojeli smo na kraju nešto s nečim, u nekom hokaidskom restoranu, ako se  dobro sjećam. Bilo je fino. Sustav im je takav da naručiš i platiš hranu na automatu, a onda tek sjedneš i donesu ti je.

Garaža na više katova. Tu gdje stoji Gerard navodno dođe auto i onda ga  ovaj krug dolje vrti i posprema na parking mjesto. Nisam vidjela, ali smo zaključili da je tako.








I eto nas u raju za geekove!!! Sve ovo što vidite dolje zamislite uz gomilu iritantnih zvukova, prodavača koji naglas reklamiraju svoje proizvode, buku automobila, video spotova koji se vrte, zvukove igara na sreću i pucačina iz igrica... Stavim naknadno (kad skužim kako) zvuk dućana koji sam snimila, da dobijete ideju.

Ovo zadnje je miš koji je ujedno i masažer!

Čarape, papuče, torbice. Tim redoslijedom. No comment. 

I nakon tisuća svega u obliku svega (svijetleći chopsticks u obliku mačeva iz Star Warsa npr.), na pitanje imaju li miš za kompjuter s likom iz crtića, prodavači su prasnuli u smijeh (kao otkud nam je to uopće palo na pamet?!), razmišljali par minuta i zaključili da u cijelom kvartu i stotinama dućana tako nešto sigurno ne postoji. :D

Još malo adrenalina, zlu ne trebalo.

Nakon par sati psihodelije oboma nam se pomalo povraćalo i sjeli smo odmoriti pred neki improvizirani hram stisnut među gomilom nebodera. Kako se on tu jadničak našao, nemam pojma.

"Try to do this in Italy!" Putokazi za čekanje vlaka i ljudi koji se toga uredno pridržavaju. Fascinantno. 

I krećemo u pretposljednju avanturu! Pogubili se na Shinjuku stanici (ogromna je) pa smo uzeli taksi za nekih 500m, da bismo uopće shvatili gdje smo. U tom trenu me bacilo malo u atmosferu iz "Lost in translation", možda zbog nenadane tišine taksija i svih tih ludih svjetala.

Ova nova doza epileptičnih podražaja ne zaslužuje zapravo puno prostora, s obzirom da se ispostavilo da je preskupi tourist trap. Ali ok, zagrijavali smo za to još preko mailova, a i ja sam vidjela pandu! :D Ovo je takozvani Robot restaurant, a show je neka mlaka priča ispričana kroz robote, dinosaure, plesače, svirače, paru, lasere, videoprojekcije... Vrlo bizarno, šljašteće i američki. 

 

 

Posljednja avantura bila je u mirnom kafiću u japanskom stilu gdje nas je odvela Gerardova couchsurferica. U kafić se ulazi bez cipela i jako je ugodan. Stolovi su malo iznad razine poda, ali s rupom ispod, tako da možeš klečati ili sjediti. Narudžba se vrši preko tableta i kad se odlučiš, stisneš poseban gumb kojim pozoveš konobara. U wc-u imaju posebne šlape, što moram hitno javiti svom Dominiku iz 6.b koji me je o tome oduševljeno obavijestio prije par mjeseci, a ja mu obećala da ću provjeriti. :) 

Tu je završilo druženje s Gerardom koji, nadam se, nije jedini koji će doći u Japan u ovih godinu i pol dana (primijetite pomalo optuživački ton u ovoj rečenici - tiče vas se, da!). :) Skupo je, ali dok vi stignete, znat ću već dobra i jeftina mjesta, a možda ću dotad znati i pročitati  koji prometni znak ili uputu. ;) 

Grlim!!!